Departman Pejzažna arhitektura



Otvaranjem ove www-stranice u drugoj deceniji 21. veka prvi put se u SRBIJI govori o "3D" viziji i gradograditeljskom mestu i ulozi PEJZAŽNE ARHITEKTURE kao stručno-naučnoj disciplini koja se od svojih prastarih začetaka formirala, uzdizala i razvijala kroz društveno-kulturnu, graditeljsko-urbanu istoriju raznih vremenskih epoha i civilizacija. Te činjenice dugovečno i kontinuirano trasiraju ovaj programski definisan pejzažno-arhitektonsko-urbanistički institut stručno-naunog rada kao i poseban diskurs sa svojim podcelinama, i već neposredno utiču na njegovu prepoznatljivost, ali i kvalitativno drugačije sagledavanje specifičnosti pejzažne arhitekture, koja je i odredila da predmet njenog rada i delovanja postane izučavanje, planiranje, projektovanje i izgradnja "3D" struktura, objekata i artefakata pejzažno-arhitektonskog graditeljstva stvaralaštva, kulture, umetnosti i kulturno-parkovnog nasleđa.

Ovako istorijski i u duhu "3D" poslanja pejzažne arhitekture, stručno i naučno utemeljen, aktuelno shvaćen, "3D" profilisan i definisan jednistveni i potpuno novi, a na osnovu toga i "3D" perspektivni i avangardni pristup i program za izučavanje njenih fizičkih ("3D") struktura, objekata i artefakata, danas je jedino akreditovan i jedino se kao takav realizuje kroz predmet Pejzažna arhitektura u visokoškolskoj naučno-istraživačkoj organizaciji UNIVERZITET "UNION – NIKOLA TESLA" – DEPARTMAN ARHITEKTURA I URBANIZAM U BEOGRADU, Ul. Cara Dušana br. 62-64.

Tu je zapravo reč o savremenoj potrebi sticanja novih osnovnih, master i doktorskih spoznaja i znanja, zatim profilisanja i afirmisanja stvaralačkih i umetničkih stremljenja, pregnuća i dostignuća iz oblasti pejzažne arhitekture kroz učenje o razvoju prvobitnog vrtnog i parkovnog, a potom savremenog, postojećeg i održivog "3D" pejzažno-arhitektonskog graditeljstva, stvaralaštva, kulture, umetnosti i kulturno-parkovnog nasleđa.

U vezi s tim afirmiše se razumevanje osnovnih znanja o suštinskom razlikovanju i eliminaciji dosadašnje neodržive virtuelne, spekulativne, prevaziđene i uvrežene "2D" ili kvazi terminologije, ali i afirmisanje graditeljsko-urbanističke i pejzažno-arhitektonske "3D" terminologije koja je bitna za razumevanje ekourbanog reciprociteta i uvođenje istog nivoa detaljnosti u procesu urbanističkog planiranja visokih, nisko i pejzažno građenih fizičkih ("3D") struktura. Isto tako, kada je u pitanju urbanosredinsko prebivalište ili boravište, sve to je u tesnoj vezi sa uočavanjem i razumevanjem bitnih razlika između planiranih, projektovanih i građenih pejzažno-urbanih struktura, artefakata i dobara u kojima dominantno vladaju urbani procesi, i prirodnih dobara u kojima vladaju prirodni procesi, pogotovo što danas u životnosredinskom staništu sve manje ima "čistih" prirodnih dobara sa dominantnom vladavinom prirodnih procesa.

Kroz ovakav savremeni institut stručno-naučnog rada, zatim pristup i diskurs izučavanja i artikulisanja pejzažno-arhitektonskog graditeljstva, stvaralaštva, kulture, umetnosti i kulturno-parkovnog nasleđa, na zalasku Moderne i već pomalo okoštale Postmoderne, odnosno nakon reprezentativnih efekata i dostignuća tokom barokne, klasicističke, i donekle istoricističke i eklektičke faze, definitivno se prvi put profiliše, implementira i afirmiše savremeno "3D" obrazovanje iz te oblasti na Univerzitetu "Union – Nikola Tesla" u Beogradu.

Tu u odnosu na druge visokoškolske ustanove u Srbiji i njenom okruženju, kao i njihove zastarele, prevaziđene i neodržive "2D" programe školovanja u oblasti pejzažno-arhitektonskog graditeljstva i ekourbanističkog planiranja, već uveliko se stiču ovakva "3D" znanja o planiranim, projektovanim, građenim, stilsko-umetnički oblikovanim, suptilno kultiviranim i dizajniranim pejzažno-urbanim strukturama i njihovim umetnički i graditeljski artikulisanim i prepoznatljivim prelaznim pejzažno-arhitektonsko-urbanim celinama, objektima, artefaktima i formama kao kvalitativno novoj, jedino mogućoj i održivo građenoj "3D" vezi, odnosno sistemu kao logičnoj sponi sa predeono-pejzažnim sistemima u neposrednom okruženju urbanosredinskog prebivališta ili boravišta.

Ovde se jasno i definitivno profilišu, implementiraju i afirmišu znanja sa kojima sadašnje i buduće generacije studenata ovog avangardno opredeljenog Univerziteta, neće imati dileme oko znanja i umeća u razlikovanju pejzažno-urbanih objekata, celina, artefakata i procesa koji se planiraju, projektuju i grade, za razliku od prirodnih dobara i procesa koji se kao prirodne (božje) tvorevine neplaniraju, neprojektuju i negrade. Zatim, ukazuje se na potrebu da se u plansko-urbanističkim dokumentima mora poštovati isti nivo detaljnosti i ekoreciprociteta između visoko, nisko i pejzažno građenih struktura, zatim da planirani, projektovani i građeni objekti pejzažne arhitekture nisu slobodni, neizgrađeni prostori ili "2D" površine, da nisu praznine i šupljine i da nisu stožeri neodrživog urbanosredinskog diskontinuiteta, već da su stožeri održivog urbanosredinskog kontinuiteta itd.

Znači, u odnosu na dosadašnji neodrživi, kvazistručni i ustvari virtuelni "2D" pristup, tretman, sagledavanje, tumačenje i ustoličenje virtuelnog ili "2D" antisistema tzv. zelenih površina i tzv. zelenila, a onda i neodrživo uzakonjivanje pseudourbanih, virtuelnih i spekulativnih "2D" "patenata" i "2D" terminologije, i može se reći nakon višedecenijskih grešaka tokom 20. i 21. veka u planiranju gradova kroz virtuelne ili "2D" slike i vizije urbanističkih planova bez održivog nivoa detaljnosti i ekoreciprociteta između visoko, nisko i pejzažno građenih struktura, kao i posledično umnožavanje negativnog ekološkog nasleđa, tek u prvoj deceniji 21. veka dovelo nas je do "tačke preokreta".

U tom smislu, višedecenijska istraživanja uverila su entuzijaste istraživače u ispravnost naučnih hipoteza, analiza i sinteza, zbog čega su isti pod vodstvom autora ovog teksta osmislili i iznjedrili, i već se može reći temeljno profilisali "3D" viziju ovog edukativnog instituta i diskursa. Na taj način, postupno se afirmiše i implementira preosmišljeni ili preumljeni i ustvari jedino pravi, održivi i čak ohrabrujući i avangardan "3D" pristup i diskurs u izučavanju pejzažne arhitekture i pejzažno-arhitektonskog graditeljstva u celini. Dakako, on se bitno razlikuje od zastarelih i neodrživih visokoškolskih "2D" programa i takvih ("2D") edukativnih vizija na fakultetima arhitekture i urbanizma, ali i drugim fakultetima koji pod plaštom hortikulture tobože izučavaju znanja o pejzažnoj arhitekturi kako na univerzitetima u Srbiji, tako i u njenom užem i šrem okruženju. To dovoljno ukazuje kako preumljavanje nije samo sebi svrha, već u vezi s tim postoji održiva argumentacija, kako u uvodnoj reči, tako i u obrazloženjima koja slede, ali i već objavljenim stručno-naučnim radovima koji će se naći na ovoj www-stranici.

Zbog te činjenice, ti zastareli "2D" programi i edukacije ne mogu se ni upoređivati sa ovim integrativnim i savremenim "3D" konceptom i programom pejzažno-arhitektonskog graditeljstva, jer dosada uvrežene i neodržive "2D" doktrine pod plaštom hortikulturno svedene pejzažne arhitekture na raznim fakultetima u Beogradu, Novom Sadu, Nišu, Kragujevcu, kao i fakultetima arhitekture i urbanizma i njima sličnih u bližem i širem okruženju, u 20-om. i 21. veku već decenijama neodrživo plasiraju jednodimenzionalnu hortikulturizaciju i ekologizaciju pejzažne arhitekture i pejzažno-arhitektonskog graditeljstva, kao i njeno kvazistručno obesmišljavanje kroz spekulativne "2D" "patente" i neodrživu "2D" terminologiju po kojima je "2D" isto ili jednako "3D" i obratno.

Tako se kroz "2D-izme", slogane i "patente" urbanističkog i prostornog planiranja, zatim kvazistručni, pa onda i meta-jezik i metaforična ili prenesena, širokoshvatljiva i varirajuća značenja, kao i tumačenja po potrebi, pojmovnih i pojavnih "3D" pejzažno-arhitektonskih oblika ili poznatih struktura i artefakata parkova, šetališta, drvoreda, vrtova i drugih objekata pejzažne arhitekture, prevode i svode na "2D" virtuelne i tzv. zelene površine. Odnosno, svode se na spekulativne ili privremene "2D" praznine koje nikad nemaju fizički "3D" subjetivitet objekta, pa se kao takve po potrebi potiru i prenamenjuju, i tako pred najezdom hegemonije kapitala, moćnog investitorskog i nadmoćnog korporatokratskog urbanizma i korumpiranih pojedinaca iz struke i politike postaju najpogodnije i najekskluzivnije građevinske parcele (lokacije) za pseudourbanizaciju, kao na pr. T.C. "Ušće" na Novom Beogradu i brojni drugi oko Beograda u bližem, kao i njegovom širem regionalnom okruženju.

Tu je zapravo reč o "2D" tzv. zelenim površinama koje nisu i ne mogu biti kreativni "3D" objekti, strukture i artefakti parkova i drugih pejzažno-građenih fizičkih jedinica i celina pejzažne arhitekture. One su sve i ništa, jer nemaju svoj graditeljsko-urbani, stvaralačko-kreativni ni stilsko-umetnički identitet, nemaju svoj "3D" subjektivitet, a onda nemaju ni svoj graditeljsko-urbani legalitet.

Takav oblik "2D"-spekulacije u plansko-urbanističkim dokumentima samo zavarava korisnike urbanosredinskog prebivališta da će tzv. "2D" zelene površine jednog dana tobože biti mesta na kojima će se ubrzo izgraditi parkovi, drvoredi, vrtovi, promenade ili druge "3D" pejzažno-urbane strukture, objekti i artefakti.

Zato "2D" pejzažni arhitekti paušalno pod plaštom znanja iz hortikulture tobože njih stalno "uređuju" na principima hortikulturnog plana sadnje i tzv. ozelenjavanja bez imalo kreativnosti. I upravo u tome se krije ključ njihove privremenosti i nepostojanosti, odnosno "3D" neizgrađene strukture, što po potrebi omogućava spekulativno tumačenje i prenamenu u tzv. slobodan prostor ili "2D" površinu za buduću pseudourbanizaciju. To samo pokazuje kako su se "2D" pejzažni arhitekti, te planeri i urbanisti kao interesno, ili možda voljno i nevoljno zavedeni sledbenici, našli u zamci sopstvenog i neodrživog "2D" "patenta" ("2D"="3D" i obratno).

U takvom slučaju, jedini most između neodržive "2D" zelene ravni i održivog "3D" objekta parka, jeste spekulativni interes po potrebi. A nakon toga, sledi novi rezultat, pošto "2D" zelena površina nije "3D" objekat parka, već slobodan i neizgrađen prostor, jasno je da "2D" zelena, odnosno slobodna i neizgrađena površina (čitaj: u plansko-urbanističkom dokumentu nepostojeći park ili drugi "3D" objekat pejzažne arhitekture) hitnom prenamenom kroz uzakonjenu "2D" terminologiju i proceduru, bezbolno i uzakonjeno postaje ekskluzivno mesto za pseudourbanizaciju.

Znači, na osnovama takve neodržive "2D" edukacije, kad kažemo zelena površina, svi znaju šta je njena rastegljiva i varirajuća metafora, a "2D" pejzažni arhitekti paušalno pod hortikulturnim plaštom "2D" znanja o pejzažnoj arhitekturi, kao i njima slični urbanisti i planeri, tobože znaju kako se neodrživa "2D" tzv. zelena površina projektuje. A kad kažemo oker, braon ili crvena površina, niko ne zna šta je rastegljiva metafora bilo koje od navedenih i drugih nenavedenih "2D" jedinica, i niko stvarno ne zna kako se bilo koja od njih projektuje kao fizička ("3D") struktura.

Takva neodrživa "2D" ili kvaziznanja o pejzažno građenim objektima ili artefaktima nisu primenjiva na visoko i nisko građenim objektima, jer niko ne zna šta je rastegljiva metafora "2D" građevinske ili saobraćajne površine, pa ih ni "2D" ni "3D" projektanti i ne znaju projektovati, kao što ti isti projektanti mađioničarski, dakle kvazistručno znaju projektovati "2D" tzv. zelene površine kao tobože nekakve fizičke ("3D") strukture. To jasno pokazuje, da sve dok nema projektnog zadatka za "3D" visoko, nisko i pejzažno građene objekte, strukture i artefakte, nema ni projekta za bilo koji od njih. A kad nema projekta za neku od poznatih ili zadatih pejzažno, visoko i nisko građenih fizičkih struktura, onda nema ni izgradnje "3D" objekata.

Znači, nikada "3D" graditelji nisu projektovali i gradili tzv. zelene površine, odnosno nekakve zeleno obojene ili neobojene ravni ili plohe, jer one za njih u prostoru imaju funkciju horizontale ili vertikale. Zato kroz graditeljsko-urbanu istoriju, nisu poznati projetkanti i graditelji "zelenih površina", ali jesu poznati projektanti i graditelji fizičkih struktura parkova, vrtova, predvrtova, skverova itd.

Nije nepoznato da proporcije "3D" objekata definišu konstruktivne tačke i ravni, da se prostor deli i da je granica prostora ravan. To samo ukazuje da površina u sprezi sa konstruktivnim sistemom služi za formiranje konkretnog ili namenski i projektantski definisanog i potrebnog fizičkog ("3D") sklopa ili vosoko, nisko i pejzažno građenog objekta ili artefakta, ali i kao relevantna merna jedinica za fizičke delove ili celine sa ili bez konstruktivnog sistema.

U vezi s površinama u prostoru nije nepoznato da ih razlikujemo po boji i merljivosti. Između ostalog, obojene i neobojene, odnosno oplemenjene ili neoplemenjene površine susrećemo u raznim graditeljsko-urbanim sklopovima ili fizičkim strukturama u i van naselja. Međutim, po pitanju merljivosti, površine imaju vrlo konkretnu i egzaktnu primenu u kvantificiranju proporcija delova objekta ili njegove fizičke celine, zatim manjih ili većih grupa objekata itd., o čemu će biti reči u posebnim naslovima ili stručno-naučnim radovima koji u vezi s tim predstoje.

Na taj način, "2D" površine se neplaniraju, neprojektuju i negrade, jer nisu "3D" objekti. Odnosno, "3D" pejzažno-arhitektonski projekat parka, vrta, skvera, promenade, mikroambijenta itd, ne može se kvazistručno svoditi na "2D" hortikulturni plan sadnje i tzv. ozelenjavanja, koji je samo jedan njegov od priloga. Na isti način, "2D" hortikulturni plan sadnje vegetabilnih elemenata i tzv. ozelenjavanja koji nudi sve i ništa, ne može se smatrati ni idejnim, ni glavnim projektom za bilo koji "3D" objekata pejzažne arhitekture.

Baš ta kvazistručna "2D" mogućnost izgradnje objekata pejzažne arhitekture na osnovama "2D" hortikulturnog plana sadnje vegetabilnih elemenata i tzv. ozelenjavanja, odnosno nazovi-projekta koji nudi sve i ništa, neodrživo je uzakonjena u aktuelnoj "2D" zakonskoj regulativi Srbije, pa prema ranijim i danas u vezi s tim apsurdnom Zakonu o planiranju i izgradnji (72/2009), nije potrebno raditi ni idejne i ni glavne projekte za objekte pejzažne arhitekture.

To znači, taj isti Zakon prema uzakonjenoj "2D" kvazistručnoj terminologiji neodrživo nepoznaje i negira "3D" strukture, objekte ili artefakte pejzažno-arhitektonskog graditeljstva, stvaralaštva, kulture, umetnosti i kulturno-parkovnog nasleđa, iako oni u građenoj sredini evidentno postoje. Ali kako taj isti Zakon, elitistički primenjuje "3D" terminologiju u slučaju visoko i nisko građenih objekata, pa su isti po tom Zakonu privilegovano prepoznatljivi i postojeći. Dakako, iz svega toga proizašli su i kvazistručni i neodrživi "2D" nazivi urbanističkih, planerskih i projektantskih licenci Inženjerske komore Srbije.



Šta je pejzažna (parkovna ili vrtna) arhitektura?



To je planerska, projektantska, izvođačka, gradograditeljska, umetnička i ekourbana disciplina. Njena pejzažno-arhitektonska, ili pejzažno-urbana, ili parkovno-graditeljska, ili vrtno-parkovna delatnost, ima svoje uporište u stručnim, teoretskim, pragmatičnim i održivim "3D" principima planiranja, projektovanja i građenja. A kroz razne istorijske epohe i civilizacije i njihove graditeljsko-urbane faze uspona, padova i razvoja možemo pratiti njena antička, srednjovekovna, renesansna, barokna, moderna i postmoderna ostvarenja, stremljenja, pregnuća i dostignuća, kao i društveno-kulturne i tradicionalno važne pejzažno-graditeljske, prostorno-urbane i ekološki održive tokove njenog kontinuiteta i razvoja.

Kroz dugovečnu gradograditeljsku istoriju njena delatnost i artefakti učestvuju, kako u planiranju, izgradnji i oplemenjivanju urbanosredinskog prebivališta, tako i zaštiti i očuvanju životnosredinskog staništa i njegovih predeono-pejzažnih celina i vrednosti.

Međutim, iz ovog konteksta nije teško uočiti da je pejzažno-arhitektonsko graditeljstvo, stvaralaštvo, kultura, umetnost i kulturno-parkovno nasleđe praiskonski vezano za graditeljsko-urbanu istoriju od antike pa sve do danas. Znači, pejzažna arhitektura je nastala još onda kad ljudi nisu ni znali za ekološke probleme i kada još nije ni postojala ekologija kao stručno-naučna disciplina.

To samo govori da je pejzažna arhitektura prevashodno nastala iz sasvim drugih ljudskih pobuda i potreba koje su proistekle iz organizovanja i formiranja najstarijih ljudskih zajednica i naseobina. Dakle, nastala je kao gradograditeljska disciplina i znatno je starija od ekologije, ali to ne znači da je njena ekološka dimenzija danas sporna. Naprotiv, nije, ali njene pejzažno-urbane strukture nemaju samo jednostranu ekološku ulogu i značaj u gradograditeljstvu. Odnosno, pejzažna arhitektura nije ekološka disciplina, jer se ekologija u odnosu na prvobitnu vrtnu i parkovnu arhitekturu i danas pejzažnu arhitekturu, javlja tek u drugoj polovini 19. veka. Znači, pre bi se moglo reći da je pejzažna arhitektura koliko-toliko doprinela pojavi ekologije i da je ekologija kao mlađa, manje ili više vezana za blagotvorno dejstvo, zatim gradotvorni, duhotvorni, ekotvorni i životvorni uticaj pejzažno-urbanih struktura, objekata ili artefakata u urbanosredinskom prebivalištu ili boravištu.



Šta je delatnost pejzažne arhitekture?



Pre nego što se kaže šta je delatnost i poslanje pejzažne arhitekture, treba reći da zbog dosadašnje dominacije uvreženih kvazistručnih "2D" teorija, prakse, zakonske regulative i terminologije, dosadašnje visokoškolske ustanove i institucije, neodrživo pod plaštom pejzažane arhitekture plasiraju kvazistručna znanja o virtuelnim i neodrživim "2D" tzv. zelenim površinama, zatim "2D" zelenoflekastom antisistemu tzv. zelenih ili slobodnih površina ili "2D" antisitemu tzv. zelenila, potom "2D" antisistemu tzv. otvorenih ili neizgrađenih površina ili prostora, koje su ustvari stožeri neodrživog urbanosredinskog diskontinuiteta, deregulacije, degradacije i dekonstrukcije nasleđene ili novostvorene urbane supstance.

Na taj način, stvorena je virtuelna ili sasvim kriva i potpuno nerealna slika i neutemeljeno izučavanje i tumačenje izvornih osnova stručno-naučne delatnosti pejzažne arhitekture. Ovakve iskrivljene i neodržive predstave o pejzažnoj arhitekturi, odnosno pejzažno-arhitektonskom graditeljstvu, stvaralaštvu, kulturi, umetnosti i kulturno-parkovnom nasleđu pod volšebnim "kišobranom" hortikulture, već više decenija na kvazistručnim i neodrživim "2D" osnovama edukuju mlade generacije, koje zbog toga još ni danas ne znaju da delatnost pejzažne arhitekture nije proučavanje, planiranje, projektovanje i održavanje "2D" tzv. sistema zelenila, tzv. zelenih površina, tzv. ozelenjavanja gradova, naselja i slično.

Zato tako "2D" "edukovane" generacije već decenijama pišu virtuelne traktate o "2D" tzv. zelenilu i zelenim površinama i stalno ih "podižu", pa se onda postavlja pitanje, kada su iste pale? Isto tako, zbog sticanja takvih "2D" znanja tokom univerzitetskog obrazovanja na raznim fakultetima u Srbiji i njenom užem i širem okruženju naročito u drugoj polovini 20. i početkom 21. veka, vrhunac njihovog visokoškolskog znanja jeste potiranje treće dimenzije, odnosno neodrživo učenje i tumačenje da je "3D" objekat parka ili neki drugi objekat ili artefakt pejzažne arhitekture "2D" zelena površina. Odnosno, da je "2D" isto ili jednako "3D" i obratno, pa je posledično proisteklo "2D-stručno-naučno otkriće" kako je "zelena površina" površina na kojoj rastu biljke. Nakon takvog "2D-zelenog otkrića", postavlja se pitanje šta je sa trotoarima u centru Sarajeva koji su ofarbani zelenom uljanom bojom 2008. godine? Odnosno, da li su to takođe "2D" tzv. zelene površine iako na njima ne rastu biljke?

Isto tako, i svi drugi znani objekti pejzažne arhitekture neodrživo se pod "kišobranom" hortikulture prevode i svode na "2D" tzv. zelene površine, što je vidljivo u "Zelenoj regulativi Beograda" iz 2003. godine, knjizi "Zelenilo Beograda" iz 2006. g., udžbeniku "Pejzažna arhitektura – planiranje i projektovanje" iz 2003. godine, i drugim sličnim publikacijama sa "2D" terminologijom koje su pogubne za teoriju pejzažne arhitekture, ali i planiranje, projektovanje, izgradnju i zaštitu "3D" struktura, objekata i artefakata pejzažno-arhitektonskog graditeljstva, stvaralaštva, kulture, umetnosti i kulturno-parkovnog nasleđa. Iz ovako sintetizovane "2D" edukacije proizašla je i zakonska regulativa sa neodrživom "2D" ili kvazi terminologijom, pa prema ranijim zakonima i aktuelnom Zakonu o planiranju i izgradnji za parkove i druge "3D" objekte pejzažne arhitekture nisu potrebni ni idejni ni glavni projekti, već se njihova izgradnja svodi samo tzv. hortikulturni plan uređenja, sadnje i tzv. ozelenjavanja bez imalo projektantske kreativnosti.

To je nedvosmislen dokaz da za tzv. "2D" pejzažne arhitekte kao i druge "2D" profile planera i urbanista, ne postoje "3D" objekti i artefakti pejzažno-arhitektonskog graditeljstva, stvaralaštva, kulture, umetnosti i kulturno-parkovnog nasleđa, već samo postoje visoko i nisko građene "3D" strukture, objekti i artefakti i neodržive "2D" tzv. zelene površine za koje je dovoljan jedan hortikulturni plan ili skica uređenja, sadnje i tzv. ozelenjavanja tzv. slobodnog ili tzv. otvorenog prostora.

Ovaj mali presek činjenica o poražavajućim kvaziznanjima i dosadašnjoj "2D" marginalizaciji pejzažne arhitekture i njenih pejzažno-graditeljskih ostvarenja, sistema i artefakata pod plaštom hortikulture, sasvim dovoljno pokazuje da se nastali problemi, pa i umnoženo negativno ekološko nasleđe, ne mogu rešiti istim načinom mišljenja koji ih je stvorio. Zato je i bilo potrebno da stručni i naučni kadar okupljen oko autora ovog teksta u okviru Prvog instituta pejzažno-arhitektonsko-urbanističkog graditeljstva Srbije (PIPAUGS), i na taj način konačno pokrene i implementira preosmišljenu i jedino održivu "3D" viziju i akademsku edukaciju koja je na Univerzitetu "Union – Nikola Tesla" već dovela do "tačke zaokreta", odnosno preobražaja i preumljenog delovanja u toj oblasti kao šansi nove, egzaktne i odgovorne "3D" vizije edukovanja za održiva stručno-naučna stremljenja, pregnuća i dostignuća kao relevantnoj platformi i podlozi za održivi opit života.

To jasno govori da je predmet interesa i delatnosti pejzažne arhitekture prvobitni i već davno pre i za vreme Le Notra ostvareni i već afirmisani, a sada samo prema savremenim stručno-naučnim stremljenjima, pregnućima i dostignućima redefinisani i afirmisani koncept i program planiranja, projektovanja, izgradnje, održavanja, obnove, zaštite, revitalizacije, istraživanja i proučavanja objekata, struktura i artefakata pejzažno-arhitektonskog graditeljstva.

Tako sagledani višedecenijski problemi pejzažne arhitekture i pejzažno-arhitektonskog graditeljstva, jasno ukazuju kako osnovni zadatak ove stručno-naučne discipline jeste, da kroz stručno-naučne metode u okvirima sopstvene teorije, prakse i poslanja prethodi, vodi, artikuliše i doprinosi razvoju savremenog planiranja, projektovanja, izgradnje, održavanja, zatim istraživanja, evidencije, dokumentacije, zaštite, obnove, revitelizacije i proučavanja "3D" struktura ili celina, objekata ili jedinica i artefakata kao vrednih ostvarenja ili dela pejzažno-arhitektonskog graditeljstva, stvaralaštva, kulture, umetnosti i kulturno-parkovnog nasleđa.

Znači, pejzažna arhitektura nije nikakvo aranžiranje biljaka u enterijeru i eksterijeru ili tzv. ozelenjavanje, na šta je ona defakto svedena kroz njeno neodrživo svođenje na hortikulturu, ali i dosadašnji "2D" način urbanističkog i prostornog planiranja koji je utemeljen na "2D" kvaziznanjima o pejzažno-arhitektonskom graditeljstvu, stvaralaštvu, kulturi, umetnosti i kulturno-parkovnom nasleđu i tako volšebno akreditovane programe neodrživog "2D" edukovanja i školovanja na univerzitetima u Srbiji i njenom užem i širem okruženju.

Isto tako, zahvaljujući afirmisanju "3D" ili savremenog integralnog planiranja krajem 20. i početkom 21. v., konačno prevladava stručna argumentacija da objekti, strukture i artefakti pejzažno-arhitektonskog graditeljstva, stvaralaštva, kulture, umetnosti i kulturno-parkovnog nasleđa nisu mesta i prostori za tzv. ozelenjavanje, puko aranžiranje biljaka i vrtlarenje, već podrazumevaju pejzažnu arhitekturu, odnosno pejzažno-arhitektonsko planiranje, projektovanje, oblikovanje, izgradnju i artikulisanje gradotvornog pejzaža i prostora, odnosno parkovno-urbanih artefakata, objekata, celina, dobara, grupa, jedinica, obrazaca, formi, ambijenata i volumena.

Iz navedenog konteksta jasno proizlazi da "3D" vizija pejzažne arhitekture pokreće, podrazumeva i predstavlja stručno-naučno vrednovanje, izučavanje, sintetizovanje i praćenje stremljenja, pregnuća, dostignuća i održivog razvoja pejzažno-arhitektonskog graditeljstva, stvaralaštva, kulture, umetnosti i kulturno-parkovnog nasleđa. Isto tako, evidentno je da ovakva "3D" vizija omogućava njenu graditeljsko-urbanu, prostorno-pejzažnu, stilsko-umetničku, socijalno-kulturnu i eko-prosvetiteljsku prepoznatljivost i održivost. Samo pod okriljem takve "3D" vizije može doći do izražaja pragmatična implementacija naučnih metoda koje su u funkciji stručno-naučnog izučavanja, artikulisanja, sintetizovanja i prezentovanja razvoja pejzažno-arhitektonskog oblikovanja i artikulisanja urbanosredinskog prebivališta. Konačno, na taj način omogućava se odgovornije vaspostavljanje kulturološke, urbane i graditeljske dimenzije na principima održivog ekoreciprociteta između visoko, nisko i pejzažno građenih fizičkih struktura, a onda i nesporni estetski, dekorativni, ekološki i održivi životvorni značaj u okvirima životnosredinskog staništa i njegovih lokalnih i globalnih predeono-pejzažnih vrednosti.

Ovakav značaj pejzažne arhitekture ukazuje na njenu planersku, projektantsku, izvođačku, gradograditeljsku i ekourbanu ulogu i delatnost, pa s estetskog, umetničkog, dizajnerskog, strukotvornog, gradotvornog, ekotvornog i životvornog aspekta ima kontinuiranu i tradicionalno važnu gradograditeljsku, ali i integrativnu, kompatibilnu i komplementarnu ulogu u nastajanju, oplemenjivanju i artikulisanju održivog kvaliteta života i razvoja lokalnih zajednica u svakom urbanosredinskom prebivalištu ili boravištu.



Temeljna polazišta pejzažne arhitekture



Objekti, strukture i artefakti pejzažne arhitekture planiraju se kao fizičke ("3D") celine koje se projektantski definišu, oblikuju i stilizuju, a u graditeljskom smislu izvode se kroz primenu i ugradnju vrlo važnog, integrativnog i kompatibilnog neorganskog i organskog gradivnog materijala, kako u osnovne, tako i prateće sadržaje . To projektantsko i izvođačko kombinovanje organskog i neorganskog materijala u izgradnji objekata pejzažne arhitekture, nedvosmisleno pokazuje na bitnu razliku, specifičnost, sceničnost i razložnu ambijentalnu, ugođajnu i višesložnu funkcionalnu privlačnost istih, pogotovo u odnosu na sve druge predimenzionirano prisutne visoko i nisko građene objekte u graditeljskoj, urbanoj i predeonoj memoriji, geografiji i pejzažu.

Nesporno je da su artefakti pejzažne arhitekture delo čoveka koji primordijalno i vešto oblikuje i oplemenjuje svoje prebivalište i stanište kroz graditeljsko-urbanu istoriju. Na taj način radi se o kreativnom delu anonimnog ili znanog autora ili graditelja, odnosno projektantski ili umetnički oblikovanoj, stilizovanoj i kultivisanoj prostornoj, pejzažnoj i urbanoj celini i ambijentu. Dakako, iz toga proizlazi nedeljivost odnosa i veza čoveka sa građenim (kultivisanim ili urbanim) i nasleđenim predeonim pejzažom, zatim uzročno-posledična veza i odnos gradograditeljstva i pejzažne arhitekture, kao i planiranja, projektovanja i izgradnje visoko i nisko građenih arhitektonskih i pejzažno-arhitektonskih, odnosno parkovno-urbanih ili vrtno-parkovnih ostvarenja.

Sve ovo u konačnosti nedvosmisleno ukazuje kako "3D" objekti i artefakti pejzažne arhitekture kontinuirano participiraju u planiranju, projektovanju i održivoj izgradnji, urbanizaciji i razvoju gradova i naselja kroz graditeljsko-urbanu istoriju, a ne "2D" tzv. zeleno obojene ili neobojene površine.



Prof. dr Velimir Lj. Ćerimović